Da li medicini treba filozofija?

Da, dvojako. Najviše u epistemološkom smislu i to zbog promišljenja pitanja što znamo, a što ne znamo i po čemu mi to mislimo da znamo odnosno da ne znamo?

Neki stavovi se naprosto podrazumijevaju što nije dobro. Sve treba biti (i jest) podložno reviziji s obzirom na nove informacije koje se stječu tijekom vremena. Također zrno anarhističkog pristupa također nije na odmet. Anarhizam kao u najboljem slučaju pokret koji preispituje institucije kao poluge moći u društvu, potreban je medicini. Medicina kao institucionalna škola misli prisvaja sebi monopol na medicinske istine pozivajući se na znanost u medicini.

Pritom prisvaja moć o odlučivanju u pitanjima zdravlja, života i smrti. Kao što znamo monopoli su opasni. Jer primjena znanosti u medicini je samo djelomično moguća radi mnoštva varijabli prisutnih u procesu. Stoga rezultati validnih znanstvenih istraživanja u medicini nisu neupitni.

Tek kad se zaključci istraživanja medicinske znanosti primjene u praksi dobiva se prava slika, odnosno uvid “da li je alat dobar”. S obzirom da je praksa mnogo kompleksnija od teorije, mi, kliničari, suočavamo se sa “mrtvim slovima na papiru” koje često možemo baciti u vjetar!

U isto vrijeme neka saznanja koja stječemo u svakodnevnom radu nisu prisutna u literaturi, a u istu teško ulaze jer urednički filter nije neovisan već je pod utjecajem vladajuće strukture moći u medicinskom svijetu na globalnoj razini (interesi industrije!). Ne zaboravimo da u svakoj školi misli postoje dogme koje njeguju autoriteti struke najviše iz razloga očuvanja i opravdanja svojeg vlastitog ega!

Zašto se po mojem mišljenu sve do sada navedeno dešava? Zbog dominacije interesnih nad kognitivnim vrijednostima u medicini. Medicina želi zadržati društvenu moć te se služi raznolikim manipulacija (jer samo bolesni trebaju medicinu i u nju investiraju) Medjutim posljedice nisu samo odgovarajuće. S obzirom da svaka revolucija jede svoju djecu liječnici su često taoci vlastitih često neosviještenih menipulativnih koncepata.

Sve navedeno međutim nije tipično samo za medicinu, nego za svaki strukovni kartel, a cijela igra počinje već manipulacijama u obrazovanju. Izgleda je da u društvu svi grade manje ili veće zavjere kako bi novac zadržali što dulje i što više kod sebe te da ga svakako ne ispuste iz ruke. Možda je takav pristup i logičan jer svi smo mi samo ljudi. Samo onada nemojmo, bar sami pred sobom, umatati interese u razne priče, jedna od njih je i znanost. Neki misle da je odgovor u evidence based medicini. Međutim sve je u stvari isto i dolazi samo do reciklaže već viđenog znanja i načina razmišljanja baš zbog prirode uredničkog filtra koji nadgleda “ulaz ideja” u relevantnu medicinsku litetaruru.

Integralna medicina je prihvatljivija zato jer:

  1. pretpostavlja kognitivne vrijednosti interesnima (zato jer ne robuje niti jednoj školi misli)
  2. integrira dobre ideje iz različitih sustava što povećava njenu kognitivnu moć i tako sebe stavlja u poziciju pravog autoriteta (koji se održava kompetencijom), a ne lažnog (koji se održava silom)
  3. stvara slobodne liječnike. Slobodne da rade svoj pravi posao. A to je generiranje zdravlja!


(Autorica ovog teksta nipošto nije protiv znanosti i protiv medicinskog obrazovanja. Već se zalaže za reviziju istog.)

Medicina, ideologija i društvena moć

Osnovni cilj ovog teksta je da obrati pažnju čitatelja na medicinu kao društveni, a ne samo znanstveni fenomen te da osvijesti ideološke konotacije medicinske doktrine koja ima za prominentni cilj očuvati pa čak i uvečati društvenu moć medicine kao nacinalnog i internacionalnog sustava.

Proizlazi da teze koje se poučavaju na medicinskom fakultetu nisu samo niti nužno znanstvene nego ideološke teze, a medicina bazirana na dokazima to nije jer ne uzima u obzir sve moguće dokaze. I jedno i drugo je u funkciji društvene moći za određenu grupu ljudi.

Medicina, ideologija i društvena moćKlasična medicina čija doktrina je sistematizirana u medicinskim udžbenicima denotativno tvrdi da je ona istinita. Istinitost svojih tvrdnji temelji na postavki da su te tvrdnje postulirane temeljem znanstvenih istraživanja tj. logičkog rezoniranja. Drugim riječima bazira se isključivo na kognitivnim vrijednostima tj, da li je nešto logično ili nije (a ne da li je profitabilno ili nije, lijepo ili nije, moralno ili nije, moderno ili nije itd.).

Vrijednosni sud označuje predmete kao dobre ili loše. Sama činjenica da je nešto dobro ili loše označuje subjektivitet onoga koji tako nešto tvrdi odnosno da li je nešto dobro ili loše za njega koji to tvrdi.

 

Teza 1:
Znanost je izvor objektivnih činjenica o svijetu. Znanost nema veze sa vrijednostima, niti u tvrdnjama niti u metodama kojima se dolazi do teorija.

Prigovor:

  1. Sve svjesne akcije pokreću se vrijednostima i uvjerenjima kao što nam govori moderna teorija odlučivanja
  2. Stoga sve svjesne akcije znanstvenika, uključujući prihvat ili odbacivanje teorija motivirane su vrijednostima
  3. Stoga sve u vezi znanosti je vrijednosno

 


U svjetlu ovog prigovora možda bi našu tezu mogli malo omekšati da ju učinimo prihvatljivom… Možda bismo mogli napraviti razliku između objektivnih i subjektivnih vrijednosti i ustvrditi da je znanost slobodna od subjektivnih vrijednosti.

Definicija 1:
Vrijednosti kao: istina, unifikacija, eksplanatorna moć su vrijednosti konstitutivne za znanost. To su također i kognitivne vrijednosti. Kognitivne vrijednosti se uzimaju kao indikatori istine.

Definicija 2:
Norme, preferencije, uvjerenja, interesi koji ne koreliraju sa kognitivnim vrijednostima jesu nekognitivne ili kontekstualne vrijednosti. Za razliku od kognitivnih vrijednosti koje su konstatna jer proizlaze iz principa matematičke logike, kontekstualne vrijednosti variraju od jednog do drugog konteksta. Npr. direktor instituta radije se priklanja teoriji koju je smislio njegove prijatelj znanstvenik u odnosu na konkuretnu koju je izmislila žena iz druge zemlje i koja je pripadnik druge rase… iako su obje podjednako prihvatljive ili neprihvatljive…

Teza 2:
Znanost je izvor objektivnih činjenica o svijetu te je slobodna od utjecaja kontekstualnih vrijednosti.

Prigovor: Niti jedan znanstvenik nije neosjetljiv na ne epistemološke vrijednosti kao što su lojalnost prema učiteljima i kolegama, prihavaćanje od uže zajednice itd. jer je u konačnici samo čovjek. Pošto nema znanosti bez znanstvenika zaključujemo da znanost nije oslobođena od utjecaja ne kognitivnih vrijednosti jer sami znanstvenici to nisu. Kada kontekstualne vrijednosti utječu na znanost, njihov utjecaj je uvijek štetan jer ometaju proces logičnog zaključivanja, tj. neovisnog zaključivanja.

Iako bi znanost trebala biti osnovana isključivo na kognitivnim vrijednostima ona to realno nije pa isto trebamo uzeti u obzir.

Stoga možemo zaključiti da je…

  1. Znanstvena zajednica ta koja će odlučiti koja znanost je dobra, a koja loša pa kao i u političkim revolucijama standarde diktira relevantna zajednica…
  2. Navodna objektivnost znanosti nije ništa drugo doli intersubjektivni dogovor između znanstvenika
  3. Znanost nije ništa drugo doli sociopsihološkog procesa uvjeravanja, sličnog političkom ili religijskom uvjeravanju sa izuzetkom definiranijih standarda
  4. Istina je (samo) ono što misli znanstvena zajednica


Ovaj zaključak se naziva sociološkim zaokretom u filozofiji znanosti.

Ako se složimo sa nevedenim, moramo preispitati znanje koje stječemo prema dikatu znanstvene zajednice. U današnje vrijeme zbog olakšanog protoka informacija u medicini postoji konsenzus oko nekih probema sve više i na svjetskoj razini, tj. znanstvena zajednica postoji na svjetskoj razini. Ta znanja su sitematizirana u referentim udžbenicima iz kojih uče studenti diljem svijeta.

Dalje proizlazi da postoje i druga znanja koje znanstvena zajednica ne uzima u obzir iako za to nema uporište u kognitivnim vrijednostima. Ta znanja su sitematizirana izvan školskog sustava i predstavljaju na neki način znanstvenu subkulturu. S obzirom da je država u sprezi sa sustavom školske medicine ona je direktno upletena i daje diktat građanima vezano uz navode što je istina, a što nije u medicini. U tom smislu znati nešto znači biti submisivan u odnosu na informacije dobivene iz državom protežiranih izvora informacija, tj. škola. Prema Platonovoj definiciji znati nešto znači imati uvjerenje o nečemu koje je stvarno istinito, a ta osoba je na dobrim osnovama uvjerena da je isto istinito. Dakle znanje je dobronamjerno uvjerenje…

Time dolazimo do problema ideologije u medicini.

Ideologiju definiramo kao zatvoreni misaoni susutav koji se osniva na određenim pretpostavkama istinitima ili ne, a po subjektivnom izboru koji uvijek nečemu ili nekome služe. Svaka ideologija kategorizira svijet na određeni način uvijek prema nekoj potrebi, a nerealna potreba za potpunom opravdanošću bilo koje ideologije stvara fundamentaliste, kako u politici i religiji, tako i drugdje. Svaka ideologija želi pod svaku cijenu dokazati da je ispravna i ne podnosi kritiku i reviziju upravo zato jer nekomu ili nečemi služi u određenom trenutku baš takva kakva je, materijalno i/ili psihološki. Zato kažemo da je ideologija normativni misaoni proces. Ona stvara mentalne norme u poimanju svijeta. Nije dobrodošlo izuzimati se iz tih normi.

Što je obrazovanje pa i medicinsko drugo doli normativni misaoni proces? Obrazovni sustav nagradit će nas ukoliko prihvatimo misaone norme koje on postulira kao istinu.

Drugim riječima radi se o epistemološkoj ideologiji. Ona sprečava da se znanost suprotstavi vladajućoj paradigmi. Iako u definiciji znanosti stoji da ona ohrabruje provjeru postojećih uvjerenja, dominantna paradigma ju u tome može sprečavati (ponovno radi pitanja moći). Kao što vidimo znanstvena istina je samo ono što tvrdi etablirana znanstvena zajednica. Da li trebaju postojati i da li postoje korektivi za ovu situaciju gdje uvelike dominiraju ljudske kontekstualne vrijednosti u ovoj zajednici kao uostalom i u svakoj?

Sada se dotičemo društvene moći u medicini. Društvena moć je mjera sposobnosti nekog sistema da kontrolira resurse u nekom određenom kontekstu.

Ideologija u medicni služi kao ideologija uvijek da perpeturira društvenu moć. Medicina kontrolira svoju okolinu i resurse prodavajući svoje proizvode kao najbolje na tržištu. Da su najbolji, kaže medicinska znanost (ili “znanost”). Medicina, kao uostalom bilo koja društvena grupa, želi sve bolje i sve više kontrolirati resurse kako bi zadržala i pojačala svoju društvenu moć. Stoga joj je potrebna ideologija. Zato u udžbeniku piše kako piše, a isključeno je sve različito.

Smatram na temelju iznesenog da za bolesnika nije najbolje da je liječen u sustavu bilo koje medicinske idologije jer naprosto neće dobiti terapijski optimum.

Stoga je integralna medicina za sada najbolji koncept liječenja jer uzima u obzir sve (etablirane i subkulturne), a ne samo neke (etablirane) modalitete koji mogu koristiti u restituciji zdravlja. Veći broj terapijskih modaliteta stvara sinergijski efekat i ubrzava dolaženje do željenog cilja - OZDRAVLJENJA.

Marketing u medicini

Medicina predstavlja specifičan oblik roba i usluga na tržištu pa stoga kao svaka druga industrija želi polučiti rezultat. Stoga posiže za marketingom kako bi u tom smislu bila što učinkovitija.

Ispitat ćemo osnov marketinga u medicini na primjeru lijeka Lxxxxxxx, po svojoj naravi antidepresiva, tako da usporedimo stvarne farmakološke i kliničke aspekte ovog lijeka sa informacijama u samoj reklami (imanentna kritika) te analizirati kodove u tim reklamama koji facilitiraju konstrukciju prenosnih simbola (semiotička analiza). Potom je važno upoznati se sa socijalnom formacijom u kojoj su reklame proizvedene te tko ih percipira i prima.

U političko ekonomskom kontekstu lijekovi se proizvode kako bi netko ostvario dobit u situaciji gdje je takva roba tražena.

Tijekom 20 stoljeća uočava se velik procvat farmaceutske industrije koji je počeo sa antibioticima, a velik značaj imaju i psihotropni lijekovi. Proizvodnja lijekova proizlazi iz koncepta bolesnog stanja u smislu iznalaženja „čarobne pilule“ za pojedino bolesno stanje.

Farmaceutske tvrtke se natječu jedna s drugom kako bi respektivno osvojile što veći dio tržišta. S obzirom na relativno mali broj kemijskih susptanci koje koristimo u liječenju, svaka tvrtka želi i mora svoj proizvod izdvojiti u odnosu na suparnički kako bi osvojila što veći dio tržišta. Stoga je kvalitetna reklama koja se koristi za promidžbu određenog proizvoda u stvari najbitniji čimbenik za nečiji tržišni uspjeh.

Osnovno razlikovanje ovih proizvoda vrši se putem znakovlja koje im se pridužuje u reklami. Ali sa lijekovima postoji osobitost, a to je zakonsko ograničavanje reklamiranja jer lijekovi idu na recept. Stoga je ciljna skupina za reklamu liječnička populacija koja čita stručnu medicinsku literauru dok su sredstva javnog priopćavanja izuzeta iz kruga medija za reklamu lijekova.

Liječnici pod utjecajem reklama kojih su puni medicinski časopisi prenose svoje odluke na bolesnike te na taj način pojedini proizvodi i pridružene tvtke polučuju tržišne rezultate jer se upravo zbog reklame taj pojedini lijek prodaje bolje od drugih.

Osnovni principi marketinga aplicirani su i u reklamama za lijekove. S obzirom sa se svaki lijek ultimativno želi prikazati u svjetlu boljem nego što jest (što je i smisao svakog marketinga) njemu se u reklami osim naziva i opisa pridružuju vizualni simboli.

Kod stvarnog lijeka Lxxxxxxx reklamni cilj je povezati naziv lijeka sa simbolikom ružinog cvijeta tako da ruža simbolizira puninu života koji navodno lijek Lxxxxxx pruža svoji korisnicima. Naime ružin cvijet stoji u metaforičkom kontrastu prema metafori pustoši i blijedila koju povezujemo sa depresivnim stanjem i stoga asocira na izliječenje od depresije. Tako ružin cvijet postaje prenosni simbol za lijek Lxxxxxxx. Manifestni cilj marketinške aktivnosti je da krajnji korisnik povezuje lijek Lxxxxxxx sa simbolom ruže te da taj simbol asocira na izliječenje od depresije.

Suptilna manipulacija ciljnom skupinom želi postići da se u reklami proizvodu pridruže i ona obilježja koje on nužno nema, a to je da je isti „čarobna pilula“ za rješavanje određenog problema. Isto direktno korelira sa potrebom bolesnika da brzo i bez većeg angažmana riješe svoje zdravstvene tegobe pa ovakva reklama pada na plodno tlo. Na taj način se komuniciraju laži, odnosno poluistine, o lijekovima i njihovim mogućnostima.

Biti svjestan marketinških trikova važno je u svim segmentima života, a posebice u medicini kako bismo sačuvali kritičnost, a ne iluzije u odnosu na proizvode koji nam se nude.

Paradigma

Paradigma je skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo (eng. default) u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomema. U tom smislu osobna paradigma je ono bitno što učitavamo prilikom naše interpretacije stvari i pojava oko nas. Ljudi imaju različite paradigme kao pojedinci,obitelji, grupe, narodi, struke itd.

Paradigma stvara mentalni filter kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta. Paradigma se može usporediti sa obojenim naočalama. Ukoliko npr. paradigma ima zelenu boju oni koji gledaju kroz zelene naočale vidjet će svijet obojen u zelenim tonovima i sve dok ne skinu zelene naočale sve će im se činiti zeleno i za to će staviti ruku u vatru.Tek kada skinu “zelene naočale “shvatit će da stvari nisu nužno u zelenom tonu već poprimaju drugačije tonove ovisno o novim naočalama koje stave.

Paradigma se stvara preko informacija i iskustava u najranijem djetinjstvu pa nadalje u životu. Autoriteti su oni koji nameču paradigme. U medicini aktualno vlada biokemijska paradigma koja tumači sva zbivanja u bolesti i zdravlju putem biokemijskih procesa. Postoji još elektromagnetska, energetska, kvantna, spritiualna te još mnoge o kojima ne učimo u školi ili na fakultetu. Npr. biloški efekti homeopatije se otpisuju najviše zato jer u homeopatskom pripravku nema koncentrirane supstance što je trn u oku za biokemijsku paradigmu pa zato ona homeopatiju smatra prevarom.

Potreba za promjenom paradigme nastupa kada se neke pojave ne mogu objasniti postojećom paradigmom. Ljudi zatvorenog uma često ne žele odustati od svoje paradigme iako bi to činjenice zahtijevale najviše zato jer treba uložiti napor ili isto ulijeva strah pa fenomene koji im se ne uklapaju u svjetonazor koji zastupaju negiraju ili smatraju nemogućim. U konačnici ego sebe poima kroz svoj vanjski identitet i sustav vrijednosti pa uzdrmavanje osobne paradigme predstavlja prijetnju za ego.

Zanimljiv je primjer jedne moje kolegice koja smatra da se bolesnici žale na nuspojave lijekova zato jer čitaju uputstva! U stvari prijetnju za njezin ego predstavlja pretpostavka da lijekovi kojima baratamo u klasičnoj medicine nisu tako dobri kao što mislimo odnsno da ona nije tako dobrakao što želi misliti o sebi!

Paradigme su poglavito mijenjaju u fizici. Radikalni izivač paradigme u fizici je prof. Amit Goswami koji na temelju analiza ponašanja subatomskih čestica izvodi transcedenciju kao nužajn fenomen. Ako hodamo svijetom otvorenih očiju vrlo često moramo revidirati naše stavove jer činjenice to zahtijevaju. Uostalom zašto ne? Život i nema drugu svrhu doli učenja u užem i širem smislu riječi.