Medicina, ideologija i društvena moć
Osnovni cilj ovog teksta je da obrati pažnju čitatelja na medicinu kao društveni, a ne samo znanstveni fenomen te da osvijesti ideološke konotacije medicinske doktrine koja ima za prominentni cilj očuvati pa čak i uvečati društvenu moć medicine kao nacinalnog i internacionalnog sustava.
Proizlazi da teze koje se poučavaju na medicinskom fakultetu nisu samo niti nužno znanstvene nego ideološke teze, a medicina bazirana na dokazima to nije jer ne uzima u obzir sve moguće dokaze. I jedno i drugo je u funkciji društvene moći za određenu grupu ljudi.
Medicina, ideologija i društvena moćKlasična medicina čija doktrina je sistematizirana u medicinskim udžbenicima denotativno tvrdi da je ona istinita. Istinitost svojih tvrdnji temelji na postavki da su te tvrdnje postulirane temeljem znanstvenih istraživanja tj. logičkog rezoniranja. Drugim riječima bazira se isključivo na kognitivnim vrijednostima tj, da li je nešto logično ili nije (a ne da li je profitabilno ili nije, lijepo ili nije, moralno ili nije, moderno ili nije itd.).
Vrijednosni sud označuje predmete kao dobre ili loše. Sama činjenica da je nešto dobro ili loše označuje subjektivitet onoga koji tako nešto tvrdi odnosno da li je nešto dobro ili loše za njega koji to tvrdi.
Teza 1:
Znanost je izvor objektivnih činjenica o svijetu. Znanost nema veze sa vrijednostima, niti u tvrdnjama niti u metodama kojima se dolazi do teorija.
Prigovor:
- Sve svjesne akcije pokreću se vrijednostima i uvjerenjima kao što nam govori moderna teorija odlučivanja
- Stoga sve svjesne akcije znanstvenika, uključujući prihvat ili odbacivanje teorija motivirane su vrijednostima
- Stoga sve u vezi znanosti je vrijednosno
U svjetlu ovog prigovora možda bi našu tezu mogli malo omekšati da ju učinimo prihvatljivom… Možda bismo mogli napraviti razliku između objektivnih i subjektivnih vrijednosti i ustvrditi da je znanost slobodna od subjektivnih vrijednosti.
Definicija 1:
Vrijednosti kao: istina, unifikacija, eksplanatorna moć su vrijednosti konstitutivne za znanost. To su također i kognitivne vrijednosti. Kognitivne vrijednosti se uzimaju kao indikatori istine.
Definicija 2:
Norme, preferencije, uvjerenja, interesi koji ne koreliraju sa kognitivnim vrijednostima jesu nekognitivne ili kontekstualne vrijednosti. Za razliku od kognitivnih vrijednosti koje su konstatna jer proizlaze iz principa matematičke logike, kontekstualne vrijednosti variraju od jednog do drugog konteksta. Npr. direktor instituta radije se priklanja teoriji koju je smislio njegove prijatelj znanstvenik u odnosu na konkuretnu koju je izmislila žena iz druge zemlje i koja je pripadnik druge rase… iako su obje podjednako prihvatljive ili neprihvatljive…
Teza 2:
Znanost je izvor objektivnih činjenica o svijetu te je slobodna od utjecaja kontekstualnih vrijednosti.
Prigovor: Niti jedan znanstvenik nije neosjetljiv na ne epistemološke vrijednosti kao što su lojalnost prema učiteljima i kolegama, prihavaćanje od uže zajednice itd. jer je u konačnici samo čovjek. Pošto nema znanosti bez znanstvenika zaključujemo da znanost nije oslobođena od utjecaja ne kognitivnih vrijednosti jer sami znanstvenici to nisu. Kada kontekstualne vrijednosti utječu na znanost, njihov utjecaj je uvijek štetan jer ometaju proces logičnog zaključivanja, tj. neovisnog zaključivanja.
Iako bi znanost trebala biti osnovana isključivo na kognitivnim vrijednostima ona to realno nije pa isto trebamo uzeti u obzir.
Stoga možemo zaključiti da je…
- Znanstvena zajednica ta koja će odlučiti koja znanost je dobra, a koja loša pa kao i u političkim revolucijama standarde diktira relevantna zajednica…
- Navodna objektivnost znanosti nije ništa drugo doli intersubjektivni dogovor između znanstvenika
- Znanost nije ništa drugo doli sociopsihološkog procesa uvjeravanja, sličnog političkom ili religijskom uvjeravanju sa izuzetkom definiranijih standarda
- Istina je (samo) ono što misli znanstvena zajednica
Ovaj zaključak se naziva sociološkim zaokretom u filozofiji znanosti.
Ako se složimo sa nevedenim, moramo preispitati znanje koje stječemo prema dikatu znanstvene zajednice. U današnje vrijeme zbog olakšanog protoka informacija u medicini postoji konsenzus oko nekih probema sve više i na svjetskoj razini, tj. znanstvena zajednica postoji na svjetskoj razini. Ta znanja su sitematizirana u referentim udžbenicima iz kojih uče studenti diljem svijeta.
Dalje proizlazi da postoje i druga znanja koje znanstvena zajednica ne uzima u obzir iako za to nema uporište u kognitivnim vrijednostima. Ta znanja su sitematizirana izvan školskog sustava i predstavljaju na neki način znanstvenu subkulturu. S obzirom da je država u sprezi sa sustavom školske medicine ona je direktno upletena i daje diktat građanima vezano uz navode što je istina, a što nije u medicini. U tom smislu znati nešto znači biti submisivan u odnosu na informacije dobivene iz državom protežiranih izvora informacija, tj. škola. Prema Platonovoj definiciji znati nešto znači imati uvjerenje o nečemu koje je stvarno istinito, a ta osoba je na dobrim osnovama uvjerena da je isto istinito. Dakle znanje je dobronamjerno uvjerenje…
Time dolazimo do problema ideologije u medicini.
Ideologiju definiramo kao zatvoreni misaoni susutav koji se osniva na određenim pretpostavkama istinitima ili ne, a po subjektivnom izboru koji uvijek nečemu ili nekome služe. Svaka ideologija kategorizira svijet na određeni način uvijek prema nekoj potrebi, a nerealna potreba za potpunom opravdanošću bilo koje ideologije stvara fundamentaliste, kako u politici i religiji, tako i drugdje. Svaka ideologija želi pod svaku cijenu dokazati da je ispravna i ne podnosi kritiku i reviziju upravo zato jer nekomu ili nečemi služi u određenom trenutku baš takva kakva je, materijalno i/ili psihološki. Zato kažemo da je ideologija normativni misaoni proces. Ona stvara mentalne norme u poimanju svijeta. Nije dobrodošlo izuzimati se iz tih normi.
Što je obrazovanje pa i medicinsko drugo doli normativni misaoni proces? Obrazovni sustav nagradit će nas ukoliko prihvatimo misaone norme koje on postulira kao istinu.
Drugim riječima radi se o epistemološkoj ideologiji. Ona sprečava da se znanost suprotstavi vladajućoj paradigmi. Iako u definiciji znanosti stoji da ona ohrabruje provjeru postojećih uvjerenja, dominantna paradigma ju u tome može sprečavati (ponovno radi pitanja moći). Kao što vidimo znanstvena istina je samo ono što tvrdi etablirana znanstvena zajednica. Da li trebaju postojati i da li postoje korektivi za ovu situaciju gdje uvelike dominiraju ljudske kontekstualne vrijednosti u ovoj zajednici kao uostalom i u svakoj?
Sada se dotičemo društvene moći u medicini. Društvena moć je mjera sposobnosti nekog sistema da kontrolira resurse u nekom određenom kontekstu.
Ideologija u medicni služi kao ideologija uvijek da perpeturira društvenu moć. Medicina kontrolira svoju okolinu i resurse prodavajući svoje proizvode kao najbolje na tržištu. Da su najbolji, kaže medicinska znanost (ili “znanost”). Medicina, kao uostalom bilo koja društvena grupa, želi sve bolje i sve više kontrolirati resurse kako bi zadržala i pojačala svoju društvenu moć. Stoga joj je potrebna ideologija. Zato u udžbeniku piše kako piše, a isključeno je sve različito.
Smatram na temelju iznesenog da za bolesnika nije najbolje da je liječen u sustavu bilo koje medicinske idologije jer naprosto neće dobiti terapijski optimum.
Stoga je integralna medicina za sada najbolji koncept liječenja jer uzima u obzir sve (etablirane i subkulturne), a ne samo neke (etablirane) modalitete koji mogu koristiti u restituciji zdravlja. Veći broj terapijskih modaliteta stvara sinergijski efekat i ubrzava dolaženje do željenog cilja - OZDRAVLJENJA.